Kad se ne tako davno na hrvatskoj likovnoj sceni pojavila Mirna Sišul, njezino slikarstvo odmah je privuklo pozornost profinjenih ljubitelja čistoga govora boje i linije. Njezino tad već zrelo vizualno razmišljanje s jedne strane je pokazivalo strogost i disciplinu likovnoga postupka, a s druge svježinu, spontanost i primarnost pristupa. Likovni govor karakterizirala je konciznost, sažetost i neopterećenost motivom, krećući se u području pročišćenih, zatvorenih formi sužene kolorističke skale, te s tim formama združenih asocijativnih linija. Daljnji razvoj slikaričina stila vjerojatno je iznenadio mnoge, koji su očekivali hod dotadašnjim stazama.
… međutim ona je učinila zaokret, ususret oslobađanju, otvaranju, kompozicijskom razigravanju, kolorističkom rasplamsavanju i rasvjetljavanju, te energetsko-narativnom razbuktavanju. Krenula je smjerom kolorističke rastvorenosti i ozvučenosti, kao i linijske razigranosti, te likovno-literarne raspričanosti i figuracije, svjesno se priklonivši infantilističkom stilu dječjega crteža. I ovo potonje iskoristila kao svoju prednost, jer je profesionalnoj iskustvenosti dodala ne samo romantičnu poetičnost i iskrenu životnu radost, nego i element one nevine i ničim opterećene dječje znatiželje. Stil Mirne Sišul tako se od uozbiljene analitičnosti, strukturalnosti i kolorističke tektonike razvio do začudne fantazije, iskazane kroz naivističku slobodu interpretiranja sadržaja i forme, planova i rakursa, proporcija i omjera, pa su sad u nje zbilja i imaginacija postavljene u neočekivane i zanimljive odnose.
Ne možemo tu ne prisjetiti se sličnih ozračja bajkovitosti, fantazmagoričnosti, snovitosti, a osobito dječje zaigranih poetičnosti kod Kleea i Chagalla – ali i kod Radoičića, Lipovca, Lončarića, Boureka, Švaljeka… čijim tragom čini se i Mirna Sišul čvrsto, razdragano i vedro korača, utirući svoj razvojni put dalje upravo istim tim pravcem. Prigrlivši kao svoj likovni svijet radije vesele, duhovite i zabavne slikopriče, te njihovu nekonvencionalnu, direktnu vizualno-grafemsku naraciju po kojoj su i mnogi od gore spomenutih umjetnika znani, nego raniju odanost minimalističkoj sintetičnosti, koja iziskuje analitički pristup. Jer osmijehu, stihu, anegdoti, pjesmi, vedroj boji i brbljavom crtežu, istodobno koegzistirajućima u njezinim slikama-slikovnicama malo tko može odoljeti, pa se gledatelj neobičnoj igri koju u njima zajednički vode slika, crtež i zapis prepušta s osjećajem radosti, ugode i zadovoljstva. Prepušta se pozitivnim energijama cijeloga spektra svježih i živih boja, dinamizmu – ali i lirici grgoljive linije i uvjerljivosti napisane riječi (nekad tek jednoj, ali češće cijelom nizu njih, posloženih u rečenice: u izreke, stihove popularnih šlagera, duhovite zapise, svakovrsne komentare), što sve u Mirninim slikopričama pridonosi bogatstvu vizualnog doživljaja.
Za recentno slikarstvo Mirne Sišul neosporno se može reći da je „slikarstvo priče“. Ali zbog svoje boje ono je i „zvučno slikarstvo“. Ne zbog toga što ga se u posljednje vrijeme direktno povezuje s glazbom (autorica u svoje slikopriče upisuje riječi popularnih pjesama, slika uz glazbu, čak su joj u jednoj fazi bili motiv i glazbeni instrumenti), već zbog toga što je ovo slikarstvo po samom karakteru svojih boja zvonko, puno zvučnosti. A ono je takvo jer su Mirnine boje čulne i uistinu čujne, pa ih mi osjećamo kao glazbu boja koje titraju kao membrane tonova – i kao strune linija. Njihov vizualni podražaj je tako snažan da otvara sva osjetila, izazivajući efekt sinestezije, pa dolazi do miješanja opažaja raznih čula i zamjene njihovih svojstava. Kod sinestezije nekad se „miris može opipati“, nekad „zvuk vidjeti“. Ovdje, boja se može „čuti“. I to ne samo jedna, nego cijeli orkestar, pa to slikarstvu Mirne Sišul i njegovu bogatom vizualnom doživljaju daje jednu sasvim novu dimenziju.