Povodom izložbe “Crvene predstave” u galeriji Sv. Nikole, Malinska, kolovoz 2012.
Mirna Sišul pomno ispituje prirodu – poput dadaista, te nam donosi verbalnu i vizualnu radost…
Iz predgovora od Milena Žic
Kod Mirne Sišul (kao u u mnogih apstraktnih umjetnika) prepoznajemo osobit način komponiranja cjeline. Apstraktno djelo autorice tematski je neodređeno, forma je oslobođena konvencionalnog značenja, osviještena i osamostaljena. Puno puta ta forma ostaje osamljena, nerazumljiva i ne iskoračuje iz okvira onih koji razumiju umjetnost.
Upravo se zgušnjavanjem i razrjeđivanjem boje stvaraju svjetlije ili tamnije površine. One se međusobno preklapaju, nestaju jedna u drugoj, čineći jedinstvo slike.
Mirna Sišul istražuje prostor, volumen, perspektivu. Najviše od svega istražuje organizaciju u prostoru slike. Njezina su platna negdje između velikih htijenja i velike redukcije. Polazište je realnost i zgusnutost vremena. Ona ima poseban odnos prema pojedinom predmetu: telefonu, satu, parobrodu, balončićima… Sve te stvari upotrebljava ona na slici kao preobražene fragmente, kao ciljeve svoje osobne poruke. Ti su predmeti potpuno neovisne, svrhovite stvari.
Na slikama Mirne Sišul imamo dvije organizacije – tematsku i apstraktnu. S gledišta vizualnoga, glavna tvorbena jedinica na slici je uobličena količina crvene boje. To su slobodni oblici, pravokutni ili kvadratasti kao kontinuirana vizualna crvena pojavnost. To je ujedno i znak nekog mogućeg autoričinog jedinstva. Sve je umočeno u crvenu boju i gledatelj tek nazire brod, sunce, balon …
Kompozicija se ne zatvara u sebe, već iza tog crvenila slikarica sugerira širinu, nebo, prozračni veliki prostor. Rekli bismo da tu postoje složeni prostorni odnosi. Njih sugerira u prvom redu boja i oblik. Bojom je postignut dojam rasvjetljavanja koje prelazi u potpunu podlogu – svjetlost. Upravo se zgušnjavanjem i razrjeđivanjem boje stvaraju svjetlije ili tamnije površine. One se međusobno preklapaju, nestaju jedna u drugoj, čineći jedinstvo slike. Tako prostor krivuda, nastavlja se i izvan onog što je autorica izrazila.
Na gledanje radova Mirne Sišul moramo se maksimalno usredotočiti. U središnjem crvenom iščitavamo sjedinjujuće djelovanje žutog, plavog,crnog. Tek tu i tamo sve se miješa u narančasto,različitog intenziteta. Nema ovdje titranja i poniranja u dubinu . Ponegdje je lagano titranje proizvedeno brzim, kratkim potezima koji sugeriraju kišu, ili možda vjetar. Sve je vrlo sintetizirano i pojednostavljeno. Granice boja su određene, no ne tako strogo. Vjerojatno ta prozirnost prigušuje i omekšava granice. Zanimljivo je ono što Mirna uvodi u svijet umjetnosti. Ona ni u kom slučaju ne stvara iluziju predmeta, već pokazuje njegovu realnost pa i konkretnost. Ne stvara novi realizam, već ima nešto što revalorizira, uvodi u svijet lijepoga.
Pokazuje likovnost koja izlazi iz strukture upotrebnog. Na njezinim radovima osjećamo razigranost, nevinost, iako sama kaže…. „nije ovo igra, šala….“. Ti njezini jednostavni postupci svakako remete relacije svakodnevnog pa ona uspostavlja simbole. Ta simbolika je zapravo – obična svakodnevnica – izvađena neprimjetno – i postaje predmet naše pažnje.
Radovi Mirne Sišul mogu se doimati i kao dječja umjetnost i kao efektne studije za ono što tek želi izreći. U njenim eksperimentima prisutne su i riječi, fraze. One su dio sekundarne poruke. Iako su te poruke slične rebusu, ovdje su nezaobilazne likovne premise, neki ih kritičari zovu riječ – umjetnost. No, te riječi – slike svakako upotpunjuju dojam i uvijek se tumače kao prisutnost izravnog kontakta i prisnosti. Mirna Sišul pomno ispituje prirodu – poput dadaista, te nam donosi verbalnu i vizualnu radost.
