Autorica svojom vedrinom kao da želi reći živimo u prekrasnom svijetu, prepunom ljepote i radosti … ljepota je u zrncu prašine, u kapljici vode, u odbačenom papiriću, u hrpi smeća i u svemu gdje pogled dopire … a ovo je jedini svjet koji imamo i velika je sreća gostovati u njemu…
«Čovjekov je stil fizionomija njegove duše»
Arthur Schopenhauer
Radove riječke slikarice Mirne Sišul odlikuje izrazito snažan kolorit. Koristeći kao slikarske podloge platno ili lesonit autorica višeslojnim nanosima boje stvara nekoliko planova slike. Velike bjele plohe kroz koje se naziru tamnije i svjetlije površine iz prethodnih faza rada, djeluju umirujuće, a istovremeno naglašavaju polja intenzivnih boja, koja ponekad izgledaju kao prozori u neki novi šareni svjet prepun životne radosti.
Iskustvo i talenat rezultiraju suverenim vladanjem mêtierom. Autorica nanosi boje po «osjećaju» ne obazirući se na stara slikarska pravila npr. ono Rubensovo da opći sklop kromatske slike treba biti takav da sadrži 2/3 polutonova i samo 1/3 svijetlih živih boja i sjena zajedno.
Na boju gledamo kao na fizikalni, optički, psihofizički i slikarski fenomen. Sa stanovišta fizike, predmeti nemaju boje, ali kada svjetlost obasja površinu predmeta, ovaj će u skladu sa svojom molekularnom strukturom upiti izvjesne dužine valova svjetlosti, odnosno boje, a druge odbiti. Svjetlosni izvor ima najvažniju ulogu u viđenju boje. Rečeno je da je boja fizikalna osobina svjetlosti određena frekvencijom titraja.
Zanimanje za boju sa umjetničkog stanovišta traje onoliko koliko i samo slikarstvo, boje su čudo ovog svijeta, u mraku nestaju, a svjetlo im daje život. Početkom dvadesetog stoljeća na tragu pokušaja integracije likovnog i zvučnog izraza Vasilij Kandinski je nazivao boje tipkama klavira, tako da su visoki tonovi violine i klarineta stvarali kod njega predstavu limun žute boje, zvuk violončela – plave, a duboki zvuk kontrabasa – purpurnoljubičaste.
Za slikaricu Mirnu Sišul vrijedi pravilo francuske umjetničke škole iz perioda romantizma, a u kojem se podrazumjevalo da je nepotrebno učiti zakone boja jer se crtač postaje, a kolorist rađa.
U prvom planu Mirninih slika je crtež, linija koja obrubljuje obojene površine tvoreći prepoznatljive forme iz realne pojavnosti. Zatvoreni oblici krošnja drveta, balona, kišobrana, kvadrata i krugova snažno asociraju na neobuzdanu dječiju maštu, radosnu igru i zadovoljstvo kreiranja, te gledajući ove vedre slike, jednostavno možemo zamisliti autoricu kako uz zvuke njoj drage muzike, pjevušeći opušteno stvara.
Stvaralački proces, od formiranja ideje do njene materijalizacije, prolazi put na kojem se racionalni postupci nastali iz duboke koncentracije podvrgavaju permanentnoj intuitivnoj kritici i korekcijama.
Mirna u svom radu vješto koristi elemente slučajnosti, dopušta nanosima boje da se nesputano razlivaju, cure, da materijal progovara svojim jezikom doprinoseći općem dojmu spontanosti i lepršave opuštenosti. Crtice, točkice, bijele, žute, crvene, crne flekice boje, razne gestualne intervencije elementi su koji otvaraju prostor brojnih asocijacija. U stanju smo ih prepoznati kao kišu, travu, rosu, krajolike, velike arhaične forme i bezbroj drugih varijacija koji svaki gledatelj potaknut vlastitim memorijskim bazama pronalazi, vidi, naslućuje i otkriva.
Bijela površina sa uokvirenim poljima djeluje plošno i u direktnoj je konfrontaciji s koloritom unutar izdvojenih oslikanih polja u kojima nijanse i slojeviti nanosi boje prelamanjem svjetla i sjene stvaraju tonske kompozicije kolorističke perspektive ostvarujući primjetnu iluziju treće dimenzije. Ovo kadriranje slike doprinosi njenoj općoj dinamici, navodi nas da istražujemo eventualne veze između tih sličica te uvjek kad prilazimo ovom poliptihu otkrivamo nešto novo i kao da se sama slika mjenja u ovisnosti od našeg trenutnog raspoloženja.
Mirnin rad redovito sadrži jednostavan i razumljiv tekst koji u osnovi ne šalje neku poruku, zapravo on ponekad upotpunjuje njen sadržaj apostrofirajući ga u nekom određenom segmentu ili u cjelini. Isto tako on egzistira često kao refleks trenutačnog raspoloženja autorice pa bio on citat nekog dijela pjesme koju je upravo slušala ili je samo riječ koja se odnosi na nešto što je u tom trenutku zaokupilo njenu pažnju.
Slikarstvo Mirne Sišul je jednostavno i čitljivo, harmonično u koloritu i vedro u razigranosti, a iskreni pristup stvaralaštvu i neosporna umjetnička vrijednost dobijaju svoju potvrdu kroz likovnu kritiku i naklonost publike.
Autorica svojom vedrinom kao da želi reći živimo u prekrasnom svijetu, prepunom ljepote i radosti … ljepota je u zrncu prašine, u kapljici vode, u odbačenom papiriću, u hrpi smeća i u svemu gdje pogled dopire … a ovo je jedini svjet koji imamo i velika je sreća gostovati u njemu…
